”Ono što je mala Momo znala kao nitko drugi bilo je : slušati. Pa to baš i nije nešto osobito, reći će možda neki čitatelji, slušati bar svatko zna. No, to je zabluda. Samo rijetki znaju zaista slušati. A onako kako se Momo razumijela u slušanje, to je bilo sasvim, sasvim jedinstveno.

Momo je znala slušati tako da su ljudima iznenada na um padale vrlo pametne misli. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto što bi drugoga navelo na takve misli, ne, ona je samo sjedila i jednostavno slušala, poklanjajući svu svoju pozornost i potpuno sudjelujući. Pri tom je gledala čovjeka svojim velikim tamnim očima i on je osjećao kako u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih krije u sebi.

Znala je slušati tako da su zbunjeni ili neodlučni ljudi odjednom točno znali što hoće. Ili bi se plašljivi iznenada osjetili slobodnima i smionima. Ili su nesretni i potišteni postajali puni pouzdanja i radosni. A kada bi netko mislio kako mu je život sasvim promašen i beznačajan, kako je on sam tek jedan među milijunima, netko tko uopće nije bitan i za koga bi se zamjena našla isto tako brzo kao i razbijen lonac, kad bi otišao i sve to ispričao maloj Momo, još dok bi govorio, postajalo bi mu na tajanstven način da se jako vara, da on, kakav je, postoji među ljudima jedan jedini put i da je zato, na svoj poseban način, važan za svijet.

Eto kako je Momo znala slušati !”