Neki dan čitam u Novom listu članak pod naslovom Obvezna humanizacija liječenja djece i lecne me po tko zna koji put oko srca te pomislih pa zar je u liječenju čovjeka potrebno upozoravati na humanizaciju i dokle se srozalo društvo da je na taj način neophodno pisati…mada sreća da se može pisati… Sjećam se kad sam kao dijete planinarila s izviđačima, kako su nas učili da se u uspinjanju moramo prilagoditi najslabijem od nas, da bismo u tom uspinjanju uspjeli morali smo brinuti o svakom pojedinom članu pa i o onome koji je bio uvjetno rečeno najtrapaviji, najnespretniji… Tako je i s društvom, bogato je ono društvo gdje su najslabiji zaštićeni da dostojanstveno odrastaju, boluju i umiru, a to su djeca, umirovljenici i bolesni, a na žalost mi smo tu na dnu planine.
Kod nas je veličina nekih zdravstvenih djelatnika (bar oni tako misle) u njihovoj bahatosti, nedodirljivosti, nepristupačnosti, i žalosno je da tako gordo hodaju hodnicima, i da su Hipokratovu zakletvu razumijeli na takav način.
Da su barem više slušali pacijenta, da su uvažili njegov koncept njegovog osjećaja i opisa bolesti, vjerojatno bi ga uspješnije liječili, manje lutali u postavljanju dijagnoza, možda mu SPASILI ili produžili ŽIVOT…Tko ima pravo da nam oduzme pravo da ostvarimo svoje pravo na život, na dostojanstveno liječenje i dostojanstveno umiranje i smrt.
Najveći paradoks sam doživjela da kad mi je majka umrla pred dvije godine, da je posmrtno bila uvažena više no dok se borila za svoj život. Kad netko vaš bližnji umre nevjerojatno je s koliko pažnje, brzine, poštovanja se organizira ukop, dobijete sve informacije na jednom mjestu, upute vas, napišu vam na list papira, ljudi koji se s vama ophode ljubazni su, imaju strpljenja, nigdje im se ne žuri, sve ih možete pitati i po nekoliko puta da vam objasne, možete sve ono što dok ste bolovali niste mogli. Čudno zar ne, sad kad vas više nema, sad biste sve mogli ?!
Moja je majka dvije godine bolovala od karcinoma pleure, laički rečeno od raka pluća, i dan danas kad se sjetim tog razdoblja, suza kane na oko, ne samo zato što je više nema, nego zbog svega onoga što smo zajedno prošli ona i naša obitelj, a mogli smo posljednje dane provesti sasvim drugačije, no što smo prolazili. Umjesto da energiju koja ti je potrebna ulažeš u liječenje, ti se nađes u situaciji da rješavaš administrativne zavrzlame, da stoički podnosiš nepristojnost i ignoranciju nekih od medicinskog osoblja, da unatoč tome što si cijeli život plaćao zdravstveno osiguranje ne možeš ostvariti neka svoja osnovna prava već ih moraš o svom trošku, o svojoj organizacijiji, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima tražiti na drugom mjestu, i sva je sreća u tome da si ti zdrav , da možeš zatvoriti kakvu-takvu financijsku konstrukciju, da imaš bazične sposobnosti snalaženja da članu svoje obitelji osiguraš dostojanstvenije umiranje od onog što ti se nudi u bolnici.
Da to nisu samo puke riječi, bit ću životna i slikovita (godina 2004 i 2005) :
Slika 1 :
Dijagnosticirana je bolest, majka osim što je dg karcinom, boluje od astme, vrlo je osjetljivog i inače zdravlja, budemo naručene u 9 sati na jedan invazivan pregled. Vrijeme gripe. Ona s maskom preko lica, da se zaštiti od ljudi u bolnici, ne može biti cijepljena jer je pre slaba. Dođemo malo ranije, da ne zakasnimo, ona jedva hoda jer se brzo umori i zadiše, javimo se na šalter i sjednemo na hodnik, malo sačekajte dr još nema….I tako do 12, dr dolazi, bez jedne riječi isprike, objašnjenja, nelagode da te netko u takvom stanju čeka 3 sata, na hodniku na kojem je propuh, hladno, bez imalo saznanja kad će se Godot pojaviti…
Slika 2 :
Majka na odjelu, mora primiti kemoterapiju, dio toga je vaganje, ekg, mjerenje tlaka…Ajmo se prvo izvagati, vaga ne radi, nekoliko puta je zamoljena da se popone i siđe s vage, u međuvremenu sjedi te zamoli da obzirom da joj je to naporno sa njenih 45 kg, neka netko od osoblja ”naštima” vagu prema svojoj tjelesnoj težini, pa kad se ustanovi da je vaga ok da će se onda izvagati, na što joj se kaže : ”Gospođo, meni vaga ne traba, nego vama…” Progutaš knedlu, sakriješ suzu i daš da ti nakon pola sata vaganja, izmjere tlak…tlakomjer ne radi…čekaš da odu po drugi, nitko te ne gleda niti s tobom progovara…i za kraj ekg….ne radi…odgađa se za kasnije. A smo je trebala koja blaga riječ, osmjeh, dodir da će sve biti u redu…da čovjek lakše podnese dan u bolnici koji je tako započeo…
Slika 3 :
Kad odlazite na kemoterapiju, to vam je činiti svaka 3-4 tjedna – bar 4- 6 puta ovisno kakav je raspored liječenja, svaki vas put iznova pitaju JMBG, broj zdravstvene knjižice, imate li dopunsko osiguranje, u 21 stoljeću, stoljeću kompjutera vi svaki put morate ponavljati jedne te iste stvari..
Slika 4 :
Kad krenete u proces liječenja kemoterapijom zna se da ćete nakon 3. izgubiti kosu, ali da bi vam bilo lakše podnijeti gubitak kose i suočiti se time da se jednog jutra u ogledalu ugledate ćelavi, vi ne možete ostvariti pravo na periku sve dok vam kosa ne otpadne, iako se zna da će vam otpasti i da nema šanse da vam ne otpadne, ali da ne biste valjda prevarili zdravstveno osiguranje čeka se da se vidi da se to i dogodilo…i to još nije sve…na odjelu možete odabrati periku preko kataloga,ali dermatolog mora (ili sad se više ne sjećam tko) napisati da ste posljedično od kemoterapije ostali bez kose, i onda s tim papirom s kojim ste negdje otišli, morate se vratiti na odjel…normalno da oboljela osoba to ne može, nego to radi član obitelji, koji je radi toga morao izaći s posla, jer popodne to ne možes obaviti…
Slika 5 :
Na odjelu : sanitarije, ne znam što bih o njima rekla, ali razvaljeno postolje ispod ogledala i iz zida strši aluminijski okvir, o kojem kad povraćate ako vam je zlo, al ste ipak uspjeli doći do sanitarnog čvora, morate voditi računa da ne pogodite u njega glavom…a samo ga je trebalo ”izšarafiti” iz zida da nikome ne smeta dok si pokušava iznad tog lavandina pomoći…
Slika 6 :
Obzirom na to da vam je zlo i da ne možete ustati iz kreveta, pored kreveta stave Karolinu (da biste mogli vršiti nuždu), dođete u posjete i obzirom da do tada nije ispraženja, nađete svoju majku kako mora sjesti na to jer nema izbora, a ona je već dupkom puna…ostatak si zamislite sami…pritišćete zvono….zvono ne radi…..
Slika 7 :
Po noći na odjelu majci pozli, ne smijemo zaboraviti da zvono ne radi, bogu hvala da postoje mobiteli, ona u 03 zove mene kući, da ja zovem odjel , da im kažem da se ona guši, a da ne može sama do kisika….
Slika 8 :
Moj otac i ja i medicinska sestra i odabrana liječnica i moj suprug i moja djeca, i moji prijatelji i neki nepoznati ljudi koje smo angažirali, smo po mom dubokom uvjerenju najzaslužniji što smo joj osigurali dostojanstvenije umiranje od onoga što su nam ponudili u bolnici. Sigurna sam da nakon što je otpuštena u po njima terminalnoj fazi a ona nakon toga, progovorila, prohodila, ustala iz kreveta s 40kg i s nama bila još 7 mjeseci, družila se s nama, dočekala još neke rođendane, podijelila s nama neke događaje smo zaslužni samo mi…pa zar je tako teško učinit neke male stvari…veliki su ljudi oni koji čine male stvari o kojima ništa ne govore, nitko ih ne vidi i nikome se ne hvale…
Ima jedna gospođa koja čisti na tom odjelu i koja je pomogla mojoj majci i beskrajno sam joj zahvalna…na žalost ostali su mi bili jedva dostupni…ne želim i ne mogu pristati na to da osuđeni na smrt nemaju pravo dostojanstveno to dočekati…i da se nitko ne zapita šta bi bilo da smo mi na tom mjestu…
Sretna sam što mi ne treba hipokratova zakletva da bi na taj način živjela. A nadu mi daje to da u svom poslu mogu nadolazeće generacije poučavati humanosti, kad već ona sama po sebi nije u nama….