Objavljeno u Glasu Istre, 18.03.2018.

Razgovarao: Robert Frank

Pune 32 godine dipl.psihologinja – psihoterapeutkinja Zrinka Rička Žauhar, univ.spec. psihološkog savjetovanja bavi se psihoterapijom i psihološkim savjetovanjem. U fokusu njenog rada su obitelji i djeca te problematika koja proizlazi iz tog složenog odnosa. Zadnja dva desetljeća kroz privatnu psihološku praksu intenzivno se bavila i problemima ovisnosti djece, odnosno njihovim različitim oblicima zabave koji mogu poprimiti razmjere ovisnosti. U njenu ordinaciju dolaze roditelji s djecom koja alkohol koriste za rješavanje svojih problema, ”ne skidaju” se s video-igrica, klade se poput odraslih i ne znaju (čitaj ne mogu) nekim porocima reći – ne. Ta djeca, ne pomogne li im se sada, mogu na žalost kroz izvjesno vrijeme postati ovisnici.

Psihoterapeutkinja Zrinka Rička Žauhar problemima djece i razvijanjem ovisnosti kod djece, počela se baviti prije otprilike dvadesetak godina kad su i Hrvatska i Rijeka bili preplavljeni  heroinom i kada su se počeli pojvaljivati maloljetni ovisnici o heroinu.

„Nije se znalo gdje s njima, društvo naprosto nije bilo pripremljeno za takvu situaciju. Apliciranje heroina brzo kod djece postaje pogubno, puno brže nego kad se konzumira alkohol ili kad, naprimjer, dijete kocka. Trenutno na terapijama imam puno manje ovisnika o heroinu, a veći su problemi s djecom koja preko mjere kockaju, klade se, bez ikakvih granica igraju video igrice ili konzumiraju alkohol. Alkohol je, po mom iskustvu, konstantan problem. Uvijek je ovdje, sveprisutan je. To je odraz naše kulture ponašanja. Što god se dogodi, konzumira se alkohol (rođenja, smrti, promaknuća na bolji posao, sklapanje poslova) pa djeca, naravno ne sva, ali jedan dio njih, slijede taj obrazac ponašanja. Sve što se u Hrvatskoj radi, radi se uz alkohol. Kafići su, od najranijeg jutra, puni ljudi koji piju alkohol. Mala kava i žestica! Djeca su nam uronjena u to, a društvo to ne prepoznaje kao problem. Ljudi stave na facebook sliku prvog rođendana svog djeteta uz koje stoji – piva! Ne igračka, nego piva! I onda to ispada smiješno, a nije“, kaže Rička Žauhar. „Alkohol je,. Što je još strašnije, usko vezan i za sport. Ne možeš navijati ni za jednu našu reprezentaciju ako uz nju nije piva, ako tu nije žuja! Neke su reklame čak i duhovite, ali se očito se ne razmišlja kakve poruke tako šaljemo“, kaže Rička Žauhar.

Podsjećamo je na riječi ponajboljeg hrvatskog i svjetskog trenera za kondicijsku pripremu Pere Kuterovca koji kaže da je prvi korak k ozdravljenju naše djece stavljanje njihovog kretanja u prvi plan. Kuterovac je u tom kontekstu prošli tjedan za naš list izjavio kako djeci treba uzeti smartphone iz ruku i vratit im loptu kao glavnu igračku.

„To je dobar savjet, no to je lakše za reći nego realizirati. U društvu kakvo je naše to je, nažalost, jako teško ostvarivo. Tehnologija je toliko napredovala da posljedično uzurpira jako puno prostora, i to svugdje: u našim životima, kod kuće, u školi, na reklamama. Svi skupa, i pojedinačno i kao društvo, duboko smo uronjeni u nove tehnologije. Doslovno smo njima preplavljeni. Tehnologija ide velikom brzinom naprijed , a mozak ne može akceptirati sve te velike promjene. I što se onda događa? Mozak je jako prijemčljiv za te novine, pogotovo dječji i adolescentni ali ne može napraviti dovoljnu distinkciju i distancu da se od toga makne. Tako nove tehnologije postaju bliže nego lopta i puno zdravija natrčavanja po igralištima. A sve to oko tehnologija dodatno prate svugdje prisutne reklamne kampanje koje čovjeka mame na te oblike konzumerizma. Svi smo neprekidno bombardirani i izloženi. Kod djece je sve puno izraženije. Dijete koje se u to ne uključuje, nije fora, ispada iz igre, često je ismijavano. To su pak životna razdoblja kad se djeca žele afirmirati. I zato se navlače na ono što ne bi trebalo, a to onda često zna izaći van kontrole. Situacija s kockom vrlo je često upravo takva. No da bi netko postao ovisnik o kocki ipak treba proći neko vrijeme. Prvo se postavlja pitanje kad je to kockanje počelo. Jedan dio odgovornosti svakako leži na društvu i sustavu koji je omogućio nevjerojatan broj kladionica. U mnogim državama postoje neki standardi, postoje kvartovi gdje se kocka. U Hrvatskoj toga nema. Kocka je svugdje prisutna i dostupna. Sve je to i preliberalno i prepasno. Uz to, postoji i on line kockanje koje je gotovo van kontrole. Ovisnost o kocki počinje dosta rano i na nju se zakači onaj dio populacije koji ne može dovoljno dobro sagledavati posljedice. Za adolescente je kocka igra bez kraja, a mozak adolescenta se voli igrati. I dok se on igra, apsolutno ne uviđajući potencijalnu opasnost, polako se, s godinama, razvija ovisnost. Obzirom da se kod nas uglavnom ne kontrolira ulaz u kladionice i kockarnice, djeca s tim već s 14, 15 godina mogu doći u prvi kontakt. Neće, naravno, svako dijete koje konzumira alkohol ili se kocka postati ovisnik. Neće, to bi bilo pretjerano za reći. No postoje neke specifičnosti. Naprimjer, što je mozak nezreliji opasnost od ovisnosti je veća. Mogu postojati i neke predispozicije u razvoju djeteta koje nisu odmah vidljive,  a isto mogu utjecati na stvaranje ovisnosti. Kad je riječ o predispozicijama koje mogu utjecati na stvaranje ovisnosti, prije svega to može biti emocionalna nezrelost, ali i zamjena za neku drugu potrebu koju dijete nije ostvarilo. To može biti potreba za ljubavlju, afirmacijom u društvu, za boljom socijalnom uključenošću. Gledajte, kad se dijete kocka ili zapali džoint ili pije pretjerano alkohol, ono nema ideju da bi moglo postati ovisnik. Djeca tog rizika i opasnosti nisu svjesna. Ona ne mogu sagledati posljedice svog ponašanja. Uvijek misle da neće baš ona biti ta koja će se opasno navući. Roditelji su, ili bi barem trebali biti, prva obrambena linija kao protuteža stvaranju ovisnosti. I društvo, naravno. No i roditelji i društvo u cijelini nisu dovoljno upućeni u procese sazrijevanja i odrastanja naše djece. Koliko god to zvuči nerealno, djeca su uvijek korak ispred nas. Mi nedovoljno pratimo promjene u okolini u kojoj ona odrastaju. Djeca su izložena, a roditelji uglavnom nemaju pravu percepciju i neinformirani su. A kad shvate da nešto nije u redu, roditelji se često puta preplaše pa ekstremno reagiraju. Tu se onda mogu stvarati platforme za konflikte između djece i roditelja. I zato nije dobro kad u obitelji ne postoji dijalog, jer njegov izostanak može biti temelj za kretanje na put ovisnosti.

Ono što se pokazuje u zadnjih desetak godina je sve manja  dob u kojoj se pojavljuje sklonost ka razvijanju ovisničkih obrazaca ponašanja.

Tako da su i sve mlađa djeca kod koje se pojavljuju razni ovisnički obrasci ponašanja o internetu, smartphoenima, hrani, alkoholu, instagramu, klađenju, kocki… Prije su se djeca susretala s time s 15 godina, a sada je to sve dostupno i s 12 godina. Kad kažemo da se djeca alkoholiziraju, to ne znači da popiju litru nečeg žestokog. Ne, to je možda samo čaša pive, ali izaziva posljedice jer se mladi mozak brzo intoksicira alkoholom. Dijete u razvoju ne može apsorbirati ni tu, manju količinu alkohola. Problem je što je apsolutno sve puno dostupnije nego nekad i djeca u sve ranijoj fazi razvoja potpuno nespremna kreću u potencijalno opasna eksperimentiranja od kojih je konzumacija alkohola možda i na prvom mjestu.

Jedan od opasnih oblika eksperimentiranja koje može završiti s teškim posljedicama u budućnosti je stvaranje ovisnosti o kladionicama. Jedan moj pacijent je s time krenuo u sedmom razredu. Otad je prošlo pet godina i on je o tome već prilično ovisan. Obitelj je zbog toga dovedena u teško stanje i probleme. Roditelji su, u početku primjećivali da nedostaju stvari po kući: novac, zlato, skuplja roba… On je, u međuvremenu, napustio školu, dolazio je na terapiju, ali nije bio suradljiv. Nije prihvaćao ideje promjene. U tako niskoj dobi razgovor je najprihvatljivija metoda liječenja. Medikamentima se to, naprimjer, najčešće ne liječi. Lijek ne može liječiti  komunikaciju i promjene u odnosima unutar obitelji s ciljem da se svi njeni članovi bolje razumiju. Hipoteza je da je problem i nastao negdje u obitelji pa u obitelji i mora biti riješen. No to može biti tako, ali i ne mora. Uglavnom, moj pacijent je negirao sve s čime bi ga suočavali. Smatrao je da ga odrasli, roditelji, tlače, dosađuju mu, da on svoj život čvrsto drži pod kontrolom. Koristio je obrazac laganja znajući da istina ni za koga nije prihvatljiva. Znao je, na neki način, da radi stvari koje nisu dobre. A laganjem je to prikrivao želeći se roditeljima prikazati onakvim kakvim ga oni žele vidjeti. To je u jednoj fazi igra mačke i miša, sve dok se priča ipak ne razotkrije. Posebno u početku, roditelji takve situacije teško prihvaćaju. S njihove strane naprije ide sistem kažnjavanja, nerazumijevanja, prebacivanja krivnje međusobno među roditeljima pa prema djetetu. Pa krenu na terapiju pa odustanu…  To su nezamislivo teške situacije.

Davno me jedan moj profesor naučio – nemojte da djeca odu od kuće u svađi. Takva djeca, sa samo 12, 13 godina, tada lakše posegnu za alkoholom ili bilo kojim sredstvom ovisnosti. Ljuta djeca, u tom trenutku iz inata će lakše napraviti neke stvari zbog čega bi poslije mogli nastati problemi. No vratimo se alkoholu koji je danas sveprisutan. Kad je u Hrvatskoj eksplodiralo korištenje droga, alkohol je bez razloga pao u drugi plan. O tome se nedovoljno pričalo, iako smo i dalje visokorangirani, mislim čak četvrti u Europi po pijenju naših 16-godišnjaka. Eksperimentiranje s alkoholom kreće kad dijete počne izlaziti, kad jača vršnjačka grupa i afirmacija vršnjaka u društvu. To je prijelaz s 14 na 15 godina, kretanje u srednju školu. Tada se djeca više gibaju i manje su roditeljima pod kontrolom. No ako roditelji i djeca imaju kvalitetan odnos i povjerenje, a djeca posebno i adekvatno samopouzdanje i samopoštovanje, u većini slučajeva takva se djeca neće se odati alkoholu. Ne piju sva djeca, no sva će probati popiti. Upravo su samopouzudanje i samopoštovanje one kvalitete i vrline koje tom djetetu mogu pomoći da se othrva izazovima. Moguće da će djeca koja su nazočila nekim situacijama u obitelji gdje je alkoholizam bio svakodnevno prisutan preuzeti taj obrazac ponašanja. Ali i ne mora biti tako. Nema pravila. Izloženija su, no to može izazvati i dobar efekt – kad djeca ovisnika o alkoholu kažu da baš zbog tog iskustva nikad neće ni kap alkohola staviti u usta. Inače, praksa pokazuje da jedan dio djece izlazi van, na zabavu, s primarnim ciljem da se napije. Tek je sekundarni cilj zabaviti se. Često piju jer žele zaboraviti neke svoje probleme. Možda im je problem što nisu dobro afirmirana u razredu, nemaju dobar odnos s roditeljima, nesretno su zaljubljena, imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje, iskompleksirana su, ne prihvaćaju svoje tijelo, izgled… No ima i obijesti, postoje skupine djece koja imaju neprimjereno puno novaca za svoju dob i onda se pokušavaju afirmirati u društvu tako da sebi i ostalima kupuju skupi alkohol. Sve ovo što govorim problemi su djece s kojom ja radim. Imam slučaj djece koja se napiju, nestanu preko noći, roditelji ih ne mogu naći, zavlada panika, neka čak završe otrovana alkoholom na hitnom traktu… Imala sam jednu djevojčicu koja se toliko napila da nije znala za sebe i za ono što joj se događalo. Pila je i nije prepoznala kad treba stati. Nije znala gdje joj je granica i izgubila je kontrolu i dovela se u opasnu situaciju jer vani takvu djecu vrebaju određene odrasle osobe koje bi ih možda željele iskoristiti. Zadnje joj je sjećanje kad je sjela u taksi i to je to… Ništa drugo ne zna. Toj 15-godišnjakinji je to bila velika trauma. Razgovarala sam s njom. Pokušavam joj sad pomoći.

Treba ipak znati da sklonost pijenju alkohola ne znači da dijete pije svaki dan. To najčešće znači da dijete koje svaki vikend izlazi na zabavu ne može funkcionirati bez konzumacije alkohola. Kad krene tako iz vikenda u vikend, iz mjeseca u mjesec, počinje se razvijati alkoholizam. To je tiha šunjajuća bolest, no da bi se to nazvalo ovisnošću, treba proći 5 do 10 godina. Ne može se postati alkoholičar za mjesec dana, ali je obrazac ovisnički i kasnije može dovesti do alkoholizma kao bolesti. Svatko od nas prisjetit će se nekoga iz generacije koji je u našoj mladosti, negdje recimo u prvom srednje, puno pio nikad ne prestajući piti. Danas su to ljudi na marginama društva, neki su beskućnici…

Dijagnostički, u toj, ranijoj dobi, temeljem nekih obrazaca ponašanja može se zaključititi da neko dijete ide putem koji postaje sve rizičniji s mogučnošću razvijanja opasne ovisnosti.

No, realno, ne postaje se ovisnik tek tako. Oni koji povremeno koriste, ali nakon nekog vremena ostave sredstva ovisnosti, nazivaju se eksperimentatori. Ovisno o učestalosti i načinu na koji to rade, s vremenom, nakon što kontolirani ovisnički obrasci ponašanja postanu nekontrolirani,  postaju rizični da prijeđu u skupinu koju nazivamo ovisnici.

mn

Roditelji jednim dijelom djecu dovode kod mene na psihoterapiju jer zajedno ne provode kvalitetno vrijeme. Shvaćaju da je negdje problem, ali ne znaju detektirati da je to način na koji obitelj komunicira. Zamjećuju da se djeca zatvaraju, da mijenjaju komunikaciju, da imaju probleme koje ne mogu sama riješiti, no ne uspijevaju im pomoći. Ne znaju im se približiti a i malo znaju o svojoj djeci, jer ne provode kvalitetno s njima vrijeme. Često puta ne znaju koju im djeca muziku slušaju, koje knjige čitaju, koje prijatelje imaju. A to su važne informacije. Roditelji koji su skloni kritizirati svoju djecu kako su se obukla, nisu ušli u suštinu da pokušaju shvatiti zašto se njihova djeca oblače na neki način i da li time šalju neke poruke. Roditelji ponekad površinski gledaju na stvari, površinski i površno, a ne suštinski, dubinski.

I zato se velika energija, i s moje i sa strane mojih kolega, ulaže u to da i djeca i roditelji, kad već postoji neki problem zajednički sudjeluju u psihoterapiji. Sretna sam jer postoje trenuci i situacije kad dijete zbog svojeg ponašanja ne dovede sebe nego cijelu obitelj na psihoterapiju. Dijete je, naime, samo najslabija karika, ono je identificirani pacijent, no ono ukazuje da je obitelj disfunkcionalna. Dijete je glasnik promjena. Ako su roditelji dovoljno spremni, a to nema veze s obrazovanjem, može se u kratko vrijeme puno napraviti. No ako nisu otvoreni, ako su skloni prikrivanju situacije jer pate od toga što će okolina reći, situacija onda kasnije može eskalirati. Ponekad to može biti neki oblik ovisništva.

Postoje novi oblici polja ovisništva koja su počela tako da se pojedinci snimaju kako igraju video-igrice, a drugi  ih potom gledaju. To su djeca koja bježe od stvarnog života i poistovjećuju se s paralelnom stvarnošću. Ona ne žive svoj život, ne žive u realnom svijetu. Okružena su digitalnim svijetom, ne socijaliziraju se ni ne razvijaju komunikacijske vještine i neka s vremenom prestaju ići u školu. Ne izlaze iz sobe, ni s kime, u živo, ne komuniciraju. Nešto se slično kao fenomen pojavilo u Japanu pred desetak godina. Neka djeca su se jednostavno prikovala za kompjutor. Potpuno su se, na nekoliko godina, zatvorila prema vanjskom svijetu. Hrana im se stavljala pred vrata, a oni su samo noću izlazili iz svoje sobe do kupaonice. Prije nekoliko godina jedno od takve djece koja su se zatvarala u svoje sobe i tako ulazila u neki svoj svijet, izašlo je van. Sada to dijete, koje je u međuvremenu 5-6 godina starije i nije više dijete nego je adolescent, pomaže stručnjacima, da istražuju taj fenomen. Što se dogodilo, zašto se zatvorilo i koristilo samo kompjutor i igrice… Ne bi bilo poželjno da se na našim prostorima stvori kontekst za razvoj takvog fenomena….